Dijabetes ili šećerna bolest široko je rasprostranjena bolest u populaciji. To je hronično stanje do kojeg dolazi zbog nedostatka inzulina ili rezistencije stanica na njega. Inzulin proizvodi gušterača, a ima važnu ulogu u metabolizmu stanica – dopušta glukozi da uđe u stanicu kako bi se od nje stvorila energija. Kod dijabetesa dolazi do povećanja razine glukoze u krvi jer ona ne može ući u stanice. Tako povišena koncentracija glukoze u krvi dovodi do oštećenja živaca, krvnih žila, bubrega, očiju i poremećuje rad imunološkog sistema, a zbog svega navedenog se mogu razviti daljnje komplikacije i bolesti.

U ovome blogu doznajte kada trebate posumnjati na dijabetes, koji tipovi dijabetesa postoje i koje su razlike među njima te kako se dijagnostikuju i liječe. Razjasnit ćemo kako stil života može utjecati na razvoj ove bolesti i koje komplikacije može uzrokovati.

INZULIN I GLUKOZA

Inzulin je hormon koje izlučuju beta–stanice gušterače. On sudjeluje u regulaciji glukoze koja se koristi za dobivanje energije. Glukoza u krvi potiče gušteraču na izlučivanje inzulina, a on omogućava ulazak glukoze u stanicu. Kako ona ulazi u stanicu, snižava se razina glukoze u krvi te kao odgovor na to gušterača smanjuje izlučivanje inzulina.

Glukoza je glavni izvor energije svih stanica u tijelu. Mi je unosimo hranom, a jedan dio je spremljen u jetri u obliku glikogena. Ona se oslobađa iz jetre kada osoba nije jela neko vrijeme da bi se razine glukoze održale unutar normale.

KADA POSUMNJATI NA DIJABETES?

Mnogi ljudi imaju simptome koji mogu ukazivati na ovo stanje, ali se često ne zamjećuju. Tri karakteristična simptoma su poliurija, polifagija i polidipsija. Poliurija je izlučivanje najmanje 2,5 L urina na dan. Polifagija je jedenje prekomjerne količine hrane, a polidipsija je prekomjerno pijenje tekućine. Velik broj ljudi ima povišenu razinu glukoze natašte, što može nagovijestiti početak razvoja dijabetesa, a otkriva se pomoću jednostavnih laboratorijskih nalaza krvi. Od drugih simptoma tu su gubitak na težini, zamućen vid i rane koje sporo cijele; kod muškaraca se može javiti erektilna disfunkcija,  a kod žena česte urinarne infekcije i kandidijaze.

Postoji nekoliko tipova dijabetesa: tip 1, tip 2 i gestacijski dijabetes. Sada se i predijabetes smatra važnim prediktorom razvoja dijabetesa tipa 2.

PREDIJABETES

Predijabetes je stanje kada osoba ima povećanu razinu glukoze u krvi, ali nedovoljno da bi se smatralo dijabetesom. Kod dijagnostičkih kriterija to se vidi kao glikemija natašte u rasponu od 5,6 do 6,9 mmol/L glukoze u plazmi i kao test tolerancije glukoze (OGTT) u rasponu od 7,8 do 11,0 mmol/L glukoze u plazmi. Do ovog stanja dolazi jer stanice postanu neosjetljive na inzulin, posljedično čemu razina glukoze u krvi raste.

Osobe s ovim stanjem imaju 50% šanse da u sljedećih 10 godina razviju dijabetes tip 2. Rizični čimbenici  na koje ne možemo utjecati su dob (>45g), bliski srodnici s dijabetesom tipa 2, prethodni gestacijski dijabetes, sindrom policističnih jajnika, neki lijekovi (steroidi, terapija za HIV), akromegalija i apneja u snu. Postoje i čimbenici koji se mogu modificirati te tako spriječiti dalji razvoj ovog stanja: prekomjerna težina, nedovoljna tjelovježba, hipertenzija, povišen kolesterol, metabolički sindrom i pušenje.

DIJABETES TIP 1

Dijabetes tip 1 je imunološke i genetičke prirode te najčešće pogađa mlađe osobe. Kod ovog tipa dolazi do stvaranja protutijela koja napadaju i uništavaju beta-stanice gušterače koje proizvode inzulin. Zbog toga tijelo ne proizvodi dovoljne količine inzulina da bi se razina glukoze održala unutar normalnih razina. Postoje neki geni koji su povezani s ovom bolešću te su osobe kojima bliži srodnici imaju ovaj tip dijabetesa u većem riziku za razvoj iste.

Najčešći simptomi dijabetesa tipa 1 su: nenadani gubitak na težini, mučnina, povraćanje i učestale infekcije urinarnog trakta ili kandidijaza. Zbog nemogućnosti dobivanja energije iz glukoze, organizam je stvara tako da razgrađuje masti i mišiće. Iz tog razloga dolazi do gubitka kilograma iako se prehrana nije promijenila. Zbog razgrađivanja masti dolazi do porasta ketona – proizvoda metabolizma masti, a njihov porast u krvi može dovesti do mučnine, ponekad i do ketoacidoze koja je opasna po život.

DIJABETES TIP 2

Dijabetes tip 2 je velikim dijelom određen načinom života, a manjim i genetikom. Osobe koje su pretile, pogotovo one koje imaju višak masti oko trbuha, su u većem riziku za razvoj ove bolesti. Već spomenuti predijabetes prethodi dijabetesu tipa 2. U ovom tipu dolazi do rezistencije stanica na inzulin iako ga tijelo proizvodi. Zbog toga dolazi do povećane proizvodnje inzulina jer se na taj način pokušava sniziti visoka razina glukoze u krvi. Na početku, prekomjerno izlučivanje inzulina snižava glukozu, ali konstantno naprezanje gušterače dovodi do njezinog propadanja te se s vremenom smanjuje i stvaranje inzulina, posljedično čemu dolazi do povećanja razine glukoze u krvi.

Neke od prethodno navedenih simptome dijabetesa važno je izdvojiti i objasniti kako bi se na vrijeme prepoznali. Gljivične infekcije su vrlo česte kod muškaraca i žena, zbog povećane količine glukoze stvara se okoliš koji je pogodan za razvoj gljivica. Najčešće lokalizacije ovakvih infekcija su prostori između prstiju, ispod dojki te oko i unutar spolnih organa. Sporo zarastanje rana je također karakterističan simptom ove bolesti jer s vremenom visoka glukoza  u krvi dovodi do oštećenja krvnih žila i živaca zbog čega ne dolazi dovoljno potrebnih stanica i tvari za reparaciju tkiva. Oštećenje živčanog tkiva često dovodi i do osjećaja boli ili utrnulosti nogu.

GESTACIJSKI DIJABETES

Gestacijski dijabetes se pojavljuje za vrijeme trudnoće, a najčešće nema simptoma. Većinom se javlja između 24. i 28. tjedna trudnoće, a obično nestaje nakon trudnoće. Trudnice mogu primijetiti da su žedne više nego inače ili da češće moraju ići mokriti. Do ovog stanja dolazi zbog hormonalnih promjena koje nastaju u trudnoći. Rizični čimbenici za gestacijski dijabetes su pretilost, hipertenzija, tjelesna inaktivnost, pozitivna osobna ili obiteljska anamneza za gestacijski dijabetes, sindrom policističnih jajnika te prethodno rođeno dijete koje je težilo preko 4 kg.

Više o ovoj temi možete pročitati na našem blogu koji je posebno posvećen ovoj temi.

POSTAVLJANJE DIJAGNOZE DIJABETESA

Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja na temelju anamneze, fizikalnog pregleda te laboratorijskih nalaza. Velika pažnja se usmjerava na rizične čimbenike koji se nalaze kod pojedinog pacijenta. Da bi se sa sigurnošću dijagnosticirao dijabetes mora se izvaditi krv te se dijagnoza dodjeljuje na temelju rezultata. Rezultati koji potvrđuju ovu bolest su: glukoza natašte > 7,0 mmol/L te test oralnog glukoza testa (mjeri se nakon 120 min nakon konzumiranja 75 grama glukoze) >11,1 mmol/L.  U urinu se također može dokazati glukoza što se naziva glikozurija, a to se događa kada glukoza u krvi prijeđe 10,0 mmol/L.

Nakon postavljene dijagnoze potrebno je napraviti kompletnu krvnu sliku, pretrage urina, otići na pregled fundusa oka i neurološki pregled da bi se utvrdilo uznapredovanje bolesti.

PREHRANA OSOBA S DIJABETESOM

Prehrana je vrlo bitna stavka kod osoba koje imaju dijabetes. Vrlo je važno da se smanji mogućnost hiperglikemije, a to se može prevenirati pravilnom prehranom. Poželjno je jesti hranu koja je bogata nutrijentima, a niskokalorična. Najčešće su to voće, povrće i cjelovite žitarice. Riba i bijelo meso odličan su izvor proteina jer sadržavaju malo masnoće. Bilo bi dobro rasporediti hranu u 3 do 5 obroka po danu, tako da uvijek budu otprilike u isto vrijeme. Cilj je povećati unos vlakana, a izbjegavati hranu s koncentriranim ugljkohidratima i mastima te alkohol.

Sve je ovo važno jer višak kalorija i masti koji se unesu podižu razinu glukoze u krvi te mogu dovesti do hiperglikemije koja se mora odmah liječiti. Sastavljanje pravilnog plana prehrane je kompleksno te se preporuča konzultacija s nutricionistom.

LIJEČENJE

Osnovni principi liječenja dijabetesa su edukacija bolesnika, dijabetička prehrana i vježba. Uz ovo neki bolesnici koriste oralne hipoglikemike i inzulin.

Edukacija bolesnika je izuzetno važna jer on sam prati razinu glukoze u krvi te se posebno mora brinuti ima li nekih novih promjena na tijelu ili u razini glukoze. Pacijent se educira o higijeni tijela, važnosti svakodnevne tjelesne aktivnosti te o mijenjanju terapije ako je to potrebno.

Tjelesna aktivnost pozitivno djeluje na organizam i sam metabolizam glukoze. Najčešće se preporuča aeroban oblik vježbe kao što je šetnja, trčanje, plivanje ili vožnja biciklom.

Oralni hipoglikemci se daju pacijentima koji ne odgovaraju na osnovne principe liječenja te onima s dijabetesom tipa 2. Smanjuju koncentraciju glukoze u krvi na različite načine, a ima ih i više vrsta. Nadležni liječnik će odlučiti koji je najbolji za Vas s obzirom na ostale bolesti koje možda imate.

Inzulin se primjenjuje kod osoba koje boluju od dijabetesa tipa 1, osoba koje boluju od dijabetesa tipa 2 i nisu odgovorili na oralne hipoglikemike, gestacijskog dijabetesa i sekundarnih šećernih bolesti. Danas je standard da bolesnici dobivaju humani inzulin, a prema vremenu djelovanja razlikujemo kratkodjelujuće, srednjedjelujuće, dugodjelujuće i bifazične. Najčešće se primjenjuje supkutano pomoću vrlo tanke iglice.

AKUTNE KOMPLIKACIJE DIJABETESA

Akutne komplikacije dijabetesa nastaju vrlo naglo te ih ima nekoliko.

Dijabetička ketoacidoza je prva od njih. Ovo stanje se najčešće javlja u bolesnika s dijabetesom tipa 1, a do njega dolazi zbog povećane razgradnje masnih kiselina jer nema potrebne glukoze. Zbog toga se nakupljaju ketoni, a pH krvi pada ispod 7,25. Ovo je hitno stanje koje je potrebno liječiti što prije. Simptomi dijabetičke ketoacidoze su žeđ, učestalo mokrenje, umor, povraćanje, bolovi u trbuhu i mučnina. Kroz neko vrijeme razvija se duboko i čujno disanje te dolazi do poremećaja svijesti. Potrebno je što prije kontaktirati hitnu pomoć kako bi se na vrijeme dala potrebna terapija.

Druga akutna komplikacija šećerne bolesti je hiperosmolarna koma. To je težak poremećaj metabolizma kojeg karakterizira hiperglikemija, dehidracija i hiperosmolarnost. Obično se javlja kod bolesnika s dijabetesom tipa 2, a prati je visoki mortalitet. Ovdje dolazi do izlučivanja dovoljne količine inzulina da ne dođe do stvaranja ketona, ali nedovoljno da spriječi hiperglikemiju. Prvi simptomi su učestalo mokrenje, mučnina i povraćanje, a kroz neko vrijeme se razviju i poremećaji svijesti te kardiovaskularnog sustava. Ovo je također hitno stanje te je potrebno pozvati hitnu pomoć.

Hipoglikemijska koma je posljedica sniženja glukoze ispod 2,5 mmol/L. Do ovog dolazi jer postoji suvišak inzulina te dolazi do pada glukoze u krvi. Najčešće se događa jer se pacijenti ne pridržavaju pravilne prehrane, pretjerano se bave tjelesnom aktivnošću ili zbog drugih bolesti koje imaju. Prvi simptomi su: znojenje, drhtavica, glad, mučnina, smetenost, bljedilo i znojenje. Ako primijetite ovakve simptome preporučljivo je uzeti kockicu čokolade ili žličicu šećera.

KRONIČNE KOMPLIKACIJE DIJABETESA

Glukoza je glavno gorivo stanice, zbog čega poremećaj njezinog metabolizma ima značajan utjecaj na razne organske sisteme. Glavne komplikacije nastaju jer dolazi do vaskularnih promjena, a to se odražava na brojnim organima.

Dijabetička retinopatija je vrlo česta u starijoj populaciji te je jedan od najčešćih uzroka sljepoće. Zbog oštećenja krvnih žila dolazi do stvaranja novih koje su vrlo krhke te zbog toga pucaju i krvare, mogu odizati strukture oka i narušavati optički aparat. Te promijene s vremenom se povećavaju te dolazi do progresivnog gubitka vida. Dijagnosticira se pregledom fundusa oka, a liječi se regulacijom glukoze i fotokoagulacijom.

Dijabetička nefropatija je glavni uzrok terminalne bubrežne insuficijencije u zapadnim zemljama. Zbog raznih faktora koji djeluju na bubrege te povišenu glukozu dolazi do oštećenja glomerula u bubregu te oni počnu propuštati proteine u mokraću. Najraniji znak ovog stanja je mikroalbuminurija. Prevencija ovog stanja je održavanje glukoze u granicama normale, a ako se razvije, preporuča se smanjiti unos proteina te se provodi standardan terapija za kronično bubrežno zatajenje.

Dijabetička polineuropatija označava oštećenje živčanih vlakana. Ovo stanje se obično povezuje s donjim ekstremitetima te se prezentira kao utrnulost, bol i hiperestezije. Bol je najčešće duboka te je najjača noću. Kod ovih bolesnika se preporuča redovito uzimanje terapije, uzimanje vitamina B te analgetika.

Dijabetičko stopalo je pojam za nastanak ulkusa na stopalima ili potkoljenici. Nastaju kao posljedica neuropatije i vaskularnih promjena. Zbog oštećenih žila i limfnih stanica dolazi do dugotrajnih rana koje vrlo teško zarastaju. Ova komplikacija je vrlo česta, a u velikom broju slučajeva završava amputacijom. Zbog toga je potrebno paziti na udobnost obuće i izbjegavanje ozljeda.

PREVENCIJA

Dijabetes tip 1 se ne nažalost može spriječiti, ali ostali tipovi mogu. Povrće, voće i cjelovite žitarice su važne u prevenciji dijabetesa, kao i u njegovom liječenju. Na taj način će se dobiti potrebni nutrijenti, a neće se prijeći u kalorijski suvišak. Fizička aktivnost održava tijelo i pomaže u regulaciji metabolizma. Ako ste pretili pokušajte izgubiti čak i samo nekoliko kilograma jer će se i na taj način rizik za razvoj ove bolesti smanjiti.